Priča iz Doboja, TROFEJ ŽIVOTA VRIJEDAN

0
175

 

IMG_1186_(800_x_600)Nesvakidašnji događaj u lovu na srndaća koji se desio u Lovačkoj sekciji Stanovi je većinu lovaca ostavio bez komentara.

Kada se pomene lov u bilo kom kontekstu, nezaobilazne su brojne verzije lovačkih priča, koje se uglavnom završavaju na neobičan način i teško shvatljiv za sve one koji nisu lovci. Obično te priče kreću sa blažim početkom, odnosno uvodom, da bi potom došlo do kulminacije ogromnih razmjera, te ponekad lovačke priče izgledaju kao bajke sa srećnim i neobičnim završetkom.

Kada bi Vam neko ispričao da se u lovu na srndaća sa istim i bukvalno rvački borio, većina bi se osmjehnula, ali ipak neke lovačke priče poput ove koja slijedi su odista istinite.

Lovačka sekcija Stanovi, koja je jedna od 32 lovačke sekcije Lovačkog udruženja „Fazan“ Doboj, gazduje izuzetno bogatim lovištem na lovnom reviru Krnjin 1. Sve zasluge pripadaju vrijednim i marljivim ali i malobrjonim lovcima ove sekcije. Lovište ove sekcije posebno je bogato srnećom divljači.

Željko Nakić je jedan od redovnih lovaca koji je ove godine odlučio da nabavi karabin kako bi stekao uslove da izadje u lov na srndaća, za kojeg i sam kaže da je jedva čekao priliku. Prvog lovnog dana u trofejnom dijelu odstrela, Nakić je sa svojim karabinom 8×57 izašao na jutarnju čeku nadomak svoje kuće u Maloj Bukovici. Solila koja je redovno održavao obećavala su grla trofjene vrijednosti.

U ranim jutarnjim satim posle kišice koja je neko vrijeme rominjala, Nakić je zauzeo poziciju ispod jednog drveta i čekao. Vrlo brzo mu se ukazao lijep primjerak srndaća koji je išao za srnom, jer je parenje još uvijek trajalo. Kada je dobio priliku da uputi hitac, možda zbog povišene doze adrenalina ili brzopletosti, prvim metkom je promašio. Srndać je ostao nepomičan te se Nakiću ukazala druga prilika koju opet nije iskoristio. Sa dva jutarnja promašaja na samo nekoliko desetina metara, Nakić je razmišljao kako da se pojavi među svoje lovce, jer bi doživio brojne prozivke i šale na njegov račun pogotovo od strane Milana, Ilije, Ljube, Vedrana, Gorana, Momira, Siniše. Međutim, Nakić nije mogao ni slutiti da će doživjeti nevjerovatno iskustvo, koje će se dugo dugo godina prepričavati, i ostati upamćeno kao nesvakidašnje.

Posle dva promašaja, Željko ili Briks kako ga svi lovci zovu krenuo je na mjesto gdje je pucao kako bi se za svaki slučaj uvjerio da nema tragova ranjavanja. Pošto je sve provjerio krenuo je u pravcu kuće i na samo par metara od mjesta gdje pucao u travi je nepomično lezao srndać. Sa puškom koja je bila napunjena o ramenu, Briks pomisli u sebi „Ipak sam gao ranio“. Veliko zadovljstvo i sreća su ga oblili jer ipak to je prvi trofej,a po rogovima je mogao zaključiti da se radi o grlu dobre trofjene vrijednsoti. Rukom je krenuo da pogleda rogove, i kada je rukom uhvatio za rog, srndać se svom silinom digao i krenuo da bježi. Briksova snažna desnica, institiktivno je napravila takav zahvat da su to bila jednostavno kliješta. Puška je vrlo brzo završila u kanalu sa blatom, a potom je uslijedila rvačka borba sa srndaćom. Pošto je srndać bio veće starosne dobi imao je i snažniju muskulaturu te Briksu nije bilo lako da ga zadržava. Vrlo brzo vrohovima parožaka srndać je zahvatio desnu nogavicu hlača i proparao je skroz.

Međutim ni to nije Briksa ponukalo da pusti divljač, te nesvjesno ugrožavajući svoj vlasiti život nastavio je dalju borbu. U momentu kada mu se ukazala prilika da upotrijebi nož shvatio je da isti nije ni ponio. U sebi je pomislio šta sad? Posle punih 20 tak minuta borbe uspio je nekako da fizički zamori srndaća te čvrsto držeći ga posegnuo je za mobilnim telefon i nazvao svoju suprugu Nada, koja je spavala. Začuvši njegov glas „Nado brzo ponesi nož evo me u ujakovoj njivi držim srndaća živog“, Nada je brzinom munje otrčala u kuhinju i u laticu posegnula za prvim nožem, a u svoj toj euforiji cijela latica je ispala i začuo se prasak u kuhinji. Svi su istog momenta bili budni, dvije ćerkice, djed i baka. Djed Čedo, Briksov otac, kako nam opisuje samo je uspio da ugleda Nadu, svoju snahu kako u spavaćici sa velikim kuhunjskim nožem u ranim jutarnjim satima otrča prema šumi. Pomislio sam o zlu, prvo da nije možda sanjiva, ali koliko sam vidio po pokretima ipak je bila svjesna, u prvim momentima nisam se smio uputiti za njom jer sam bio u šoku.

Dotrčavši do Briksa, Nada je vješto nožem uskratila muke srndaću, a Briksu je laknulo.

Postoji ona stara izreka da su bračni supružnici ipak vezani i evo i ova priča to dokazuje. Svog prvog srndaća Željko je uz ogromnu pomoc svoje supruge Nade ipak odstrijelio.

Potom su uslijedili teleofnski pozivi  i za samo par munita svi lovci naše sekcije su bili već kod Briksa. Uslijedile su čestike, a ja ipak nisam mogao a da prvu čestitku ipak ne uputim Nadi, sa iskrenim željama da i u buduće ima još dosta ovakkvih i sličnih trofeja. Posle jutarnje kafice i kada se uzbuđenje smirilo, Željko je na naš nagovor donio odluku da od sada na svaku čeku ide u paru sa svojim bračnim drugom, jer ipak nikad se nezna šta se sve može desiti, a pošto je Briks u pitanju, iznenađenima nikad kraja.

Ipak, bilo kako bilo, ova naizgled šaljiva lovačka priča, kojoj većina lovaca ne bi povjerovala, mogla je Željku koštati života. Nebrojeni su primjeri stradanja lovaca od srndaća u lovovima, upravo ovako nesmotrenim i nepažljivim potezima. Ovaj dan Željki će ostati u sjećanju, kada god pogleda na trofej rogovlja na zidu sigurno će mu se stvarati slika svega viđenog. Nama lovcima naše sekcije, Željko je ostavio veliki zalog, jer sada treba smisliti brojne verzije ovog događaja kako bi poprimio što šaljiviju notu lovačke priče, a ko zna, možda u nekoj verziji se bude i pričalo kako je Briks srndaća našao na spavanju i sl…..

Ostavljamo Željku i Nadu u krugu svoje srećne porodice da prepričavaju ovaj događaj, a ja se iskreno nadam da sam Vam uspio prenijeti bar mali djelić ove istinite, ali stvarno istinite i nesvakidašnje lovačke priče koja se desila u Stanovima.

Vedran Božičković

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR