Lepa lovačka priča: JELEN NA POTKIVANJU

1522

Napisao: Zoran Đorđević

Foto: Predrag Kostin

Daang, daang, daang, svakodnevno je odzvanjalo u centru Višnjićeva od snažnih udaraca kovača Petra Semenovića. Kad je kovao majstor Petar kao da u crkvi zvoni, govorili su Grčanci.

Ooo, Sokole. Ooo, Čarna. Kočijaš i lovac Baranko Mandara je dovezao šumarijske konje na potkivanje u dvorište kod majstor Petra…

Daang, daang, daang.   Maaajstore, majstoreee, dozivao ga je ga Branko.

Izašao iz kovačnice, zadihan od rada, ogaravljenog znojavog lica snažnih ruku iz kojih kipti snaga, držeći veliki čekić.  Nadprosečno krupan i snažan na prvi pogled je izazivao strahopoštovanje a svojim ponašenjem, bio je pravo oličanje poštenog vrednog radnika dobre i blage naravi. Pozdravili smo se i upoznali.

Šumarija je kod mene gospodine uvek na prvom mestu, govorio je ljubazni majstor. Dok si trepno, biće konji potkovani.

Sedite, zamolio nas je pokazujuči na astal pod velikom kruškom u hladu. Pristao sam bez pogovora, a ko bi protivurečio onakvoj pojavi.

Lipicaneri se umirili ko bubice., Ranije su već imali prilike da osete snagu veštog kovača.

Majstor Petre, obratio mu se Branko sa molbom Voleo bi da ispričate pravu istinu za ono što se priča se po selu. U prvi mah je nevoljno odmahnuo rukom ali ipak je pristao.

Ženo, ženo, Zlaato !, donesi rakije i meti čokova u vatru.  Majstor nam se pridružio za stolom. Impresionirle su me njegove velike snažne vredne ruke. Iz kovačnice je izlazio dim donoseći mešavinu mirisa sagorelog ugljena i zdravog znoja od poštenog teškog rada koji je ispunjavao otvoren prostor… Nazdravljajući nam, prevrnuo je na eks prvu rakiju pa zatim odmah još dve tri da mu bude lakše.

U želji da malo predahne počeo je govoriti tiho kao da još uvek ne veruje šta mu se desilo, jer ne sme svakom da se poveri.

Eee, sve sam u žiotu radio i uradio, ni jedan poso mi se nije oteo.

Jelen sam doš’o iz šume kod mene na potkivanje. Da. Eto tu je stajao pokazujuću rukom na mesto u  dvorištu gde je stajao. Prvi je doš’o u red ispred kovačnice. Da, da.

Bilo je to sedamdesetih godina dok su na našim njivama i seoskim drumovima uveliko jezdile konjske zaprege govorio je sa setom vredni majstor. Moja kovačnica radila je punom parom od juta do noći. Dolazili su ljudi iz Višnjićeva i okolnih sela:, Morovića, , Bosuta, Kuzmina, Rače, Matrinaca…Uglavnom sam potkivao konje, i to  po nekoliko pari do doručka  a sad kujem , raonike sekire kose, budake…smo ponekog seoskog i uglavnom vaše šumariske konje. Volo sam konje. Znao sam svakog po imenu i koji broj potkova nosi.

Nije mi trebo sat za ustajanje. Ujutru su me budila škripe zaprežnih kola, topot i rzanje konja. Dok ustanem u dvorištu je već bilo nekoliko zaprega.

 Jedno hladno novembarsko jutro u osvit dana poranio sam i otvorio vrata kovačnice da vidim koliko će biti posla, kad sam imao šta da vidim.

Ispred kovačnice uz durunge za potkivanje stoji niko drugi do gorski jelen.

Ne mogu da zaboravim njegovu vlažnu gubicu i sjane prelepe, ali tužne oči. Uzdahnuo je odvažno, kao da je hteo reći:“Jutros sam ja prvi na redu. Žurim, ispred mene su važni šumski poslovi“. Iz nosa mu je izlazila para. Gledao me pravo u oči, trudeći se da mi nešto važno saopšti.

Pomislio sam možda nema para za potkivanje, uz osmeh je nastavio majstor Petar.  Nije ni prvi ni poslednji kome sam radio na veresiju. Zagrebao je nogom zemlju opominjući me Ajde majtore šta čekaš, nemam mnogo vremena. Kolike potkove nosi? Ma saću ja to oma. A onda mi je prošlo kroz glavu, Ejj  Petre, kazao sam sebi, Ti još sanjaš !

Jesam sinoć bio u kafani ali nisam previše pio. Da nije za ovo kriva ona Vecina rakija pitao sam se?. Jer mi se to pričinjava?

Nisam verovao rođenim očima, vratio sam se u kovačnicu i dva tri puta sam pljusnuo po licu hladnu vodu da bi došao sebi.

Ponovo sam provirio kroz vrata kvačnice a jelen i dalje u dvorištu čeka. Pusti onu paru iz nozdrava, opominjući, mahne ogromnim rogovljem, kao da se hrast u dvoruštu ljulja . Gledao sam neko vreme a trajalo je kao večnost. Zašto je tužan ? Kanuće mu suza od tuge a ja oklevam.

U meni se pomešalo oduševljenje i sreća što imam za gosta u radnji tog šumskog lepotana a sa druge strane i briga šta se samnom dešava i zašto mu suze oči?

Začuh potom lavež seoskih pasa koji se sjatiše na jelena. On se lagano okrete u jednom skoku  u pravcu oblaka preskočio je moju, pa dalje komšijske ograde i nestao u pravcu šume kao da mi je poručio“ Žao mije ja sad moram da idem a nereče što je hteo…?

Zdravo, zdrav bio, nek te Bog čuva, orodio se i umnožio- ispratio sam ga  !

 Dugo nikom nisam govorio o tom događaju. Neće mi svako verovati.  Posle tog susretra sa jelenom ostavio sam posao i prošetao do centra sela da se vratim u normalu. Video sam kako narod prolazi, javljali se: Dobro jutro majstore, odgovarao sam, dobro juto, dobro jutro, ali sam se pitao, dal je dobro za mene?

Kad su deca ispred mene protrčala vičući „Jel ste videli jelena u centru Višnjićeva, Jel ste videli jelena? Da, videli smo, odgovarali su mnogi. Kakava jelenčina!  Kapitalac, veći od konja ! Dali ste ga videli majsator Petre?  Molim?

 Nisam smeo da kažem istinu.

Žao mi je ne mogu da prežalim što ga nisam potkovao. Od tad, braćo moja, savakog dana sve je manje konja u selima a čujem da će i šumarija prodati ove poslednje, bogu hvala raduje me, jeleni se namnožili i pune su ih šume oko Višnjićeva“.

Ostajte mi zdravo inženjuru ja sad moram da radim. Majstor Petar svaki pos’o uradi na vreme. Kao da mu je bilo lakše što je što je svoju veliku tajnu podelio sa nama, prikupivši snagu s osmehom, nastavio je posao u kovačnici nemilosrno svom silonom udarajući još jače čekićom o nakovalj.

Daang daang daang daaang,

Odzvanjalo je u centru Vinjićeva da se ne zaboravi poslednji seoski kovač, pokojni čika Petar Semenović jedini posao koji nije završio, a hteo je da potkuje gorskog jelena, i to džabe.

 

Napisao Zoran Đorđević

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here