Moj lov: RANJENI SPRINGBOK

957

Piše: Dr Svetislav Krstić

Povodom događaja koji su se odigrali u lovu na springboka, koga ću opisati u narednim redovima, upitao sam se, ne po prvi put,  da li životinje imaju svoju sudbinu, kao i ljudi. U postojanje ljudske sudbine sam malo sumnjao, fatalista sam po svojoj prirodi. Neverovatno mi se čini da se sve u prirodi odvija po utvrđenim pravilima, a da to isto ne važi i za ljudski život. Sile koje istovremeno upravljaju ogromnim Kosmosom i neverovatnim svetom mikrokosmosa, moraju imati presudan uticaj i na ljudski život. Njihov upliv na naš život  je ustvari ono što zovemo sudbinom.

Lovio sam antilope u Namibiji, na severo-zapadu ove prelepe afričke zemlje u oblasti Outjo. Lovna farma na kojoj sam boravio i lovio nosila je simbolično ime Kuduberg i pripadala bračnom paru, slovencima Feliksu i Mariji Jelnikar. Površina farme je iznosila oko 5000 hektara i cela je bila u ogradi. Od divljači je za lov bilo petnaestak vrsta antilopa, karakterističnih za ovu oblast Afrike. Takođe se mogao loviti i leopard, koji je često ulazio u ogradu i pravio pokolj među lovnom divljači. Sa mnom je bila moja supruga Maja, a takođe i poznati novosadski lovac Srba Stojšić sa svojom prijateljicom Tanjom. Smeštaj u Kudubergu je bio dobar, hrana odlična, lokacija i ambijent dobri, a ono što je za nas bilo najvažnije, uslovi za lov kvalitetne divljači izuzetni.

Oblast Outjo se graniči sa namibijskim nacionalnim parkom Etoša. To je oblast pokrivena uglavnom savanom, odnosno afričkim bušom, kako se afrička savana najčešće naziva. Slabo je naseljena, uostalom kao i cela Namibija, zemlja koja ima površinu od skoro dva miliona kvadratnih kilometara, a samo oko dva miliona stanovnika. Nastanjena je pretežno domicilnim crnačkim stanovništvom. Jedini belci koje smo videli tokom boravka na farmi su, pored vlasnika, profesionalni lovac Marijus Burger, mladić od 23- godine, burskog porekla. Ustvari tokom deset dana boravka i lova u Kudubergu mi nismo ni videli nikog drugog osim njih i Vilijamsa, crnca koji je radio kao tragač i skiner, a stanovao je u kućici par stotina metara udaljenoj od glavne zgrade na farmi u kojoj smo bili smešteni.

Nakon dolaska, naš domaćin Feliks dočekao nas je na aerodromu u Vindhuku, odakle smo doleteli iz Johanezburga. Vozili smo se dobrim asfaltnim putem preko  petsto kilometara dok smo stigli do svog odredišta. Smestili smo se i upoznali sa domaćicom Marijom. I ona i njen suprug Feliks su odlično razumeli srpski jezik, jer su najveći deo svog životnog veka proveli u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, gde je srpski jezik bio zvaničan i najrašireniji u upotrebi, a mi smo dosta razumeli slovenački, tako da nije bilo problema u komunikaciji. Sutra ujutro smo ustali i pripremili se za početak lova. Upoznali smo i našeg profesionalnog lovca Marijusa, sa kojim sam krenuo u lov na jednu stranu, a Srba sa Feliksom na drugu stranu lovišta.

Marijus me je odveo na kamenito uzvišenje u blizini farme, odakle se prostirao pogled na savanu ispred nas. U podnožju smo ugledali krdo sprinbok gazela kako mirno pasu. Bile su udaljene od nas između dvesto i tristo metara. Legao sam na tlo, naslonio pušku i nanišanio jednog jarca, za koga mi je Marijus rekao da ima dobre trofejne rogove. Bio sam uzbuđen i nedovoljno smiren kada sam opalio metak. No sprinbok je poklekao odajući Marijusu, koji ga je posmatrao dvogledom, da je pogođen. Pogođen je nisko, samo ranjen,  pa je trebalo ponovo pucati. Ali pucanj je učinio svoje i krdo se dalo u beg, a sa njim i pogođeni jarac. Uočljivo je bilo da zaostaje, što je još jedna potvrda da je pogođen, međutim i on se izgubio u gustom bušu.

Krenuli smo u potragu za ranjenim sprinbokom. Marijus je tvrdio da neće dugo izdržati, da ćemo da pronaći i uspešno završiti lov. Bio je  vrlo neubedljiv i govorio je da mene razočaranog ohrabri, a ne što  stvarno tako misli. Bio sam ljut na sebe što nisam bolje pucao i tako prekratio sprinboku muke, a nama uštedeo trud i vreme koje ćemo provesti u neizvesnom traganje. Marijus se kretao napred, a ja sam išao iza njega. To je bila naša standardna formacija tokom celog zajedničkog lova koji se svodio pretežno na piršovanje, to jest prilaženje divljači. U početku smo našli tragove krvi, ali ih posle stotinjak metara praćenja više nije bilo. Na pesku je lako pratiti tragove kopita, ali nismo mogli biti sigurni koji su tragovi od našeg sprinboka jer je teren bio izgažen i prekriven tragovima celog krda. Uskoro nije više bilo smisla tragati za ranjenim sprinbokom i tako se  moj prvi izlazak u lov neslavno završio. U ovakvim prilikama uvek je bolje da promašite divljač, ne praveći štetu njenim ranjavanjem.

Narednih dva dana smo po ceo dan bili u lovu i sve je išlo po  planu. Odstrelio sam trofejnog hartebista- konjoliku antilopu, prekrasnog oriksa sa dugim šiljatim rogovima,  snažnog mužjaka gnua i štajnboka, čiji su rogovi bili jaka zlatna medalja. Bio sam pun lovačkog poleta i uživao sam u lovu. Marijus se pokazao izvrstnim vodičem i poznavaocem divljači i lova, tako da smo funkcionisali kao uigran lovački tandem. Sledećeg dana je Feliks bio moj vodič, a Marijus je išao sa Srbom u lov. Feliks nije bio profesionalni lovac, već je to povremeno bio silom prilika nakon što je kupio lovnu farmu. Odmah sam uočio da nema lovačku žicu. Zato sam jedva dočekao da ponovo krenem u lov sa Marijusom. Srba je došao do istog zaključka u vezi sa Feliksom pa smo odlučili da spojimo obe lovačke ekipe u jednu, kako bi izbegli Feliksovo pametovanje o lovu koga nije poznavao, niti naročito cenio. U novoj organizaciji Feliks je bio samo vozač bakija, kako se u tom delu Afrike naziva hibrid kamioneta i džipa, specijalno prilagođen za lov u bušu.

Sad je u lov kretala čitava ekspedicija, u kojoj su bile, na prvom mestu, Maja i Tanja. One su svojim veselim raspoloženjem davale ton svemu što se dešavalo tokom lova Od lovaca smo bili Srba, Marijus i ja, zatim Feliks kao vozač i Vilijams, tragač i dečko za sve. Bilo kako bilo ovo naše šareno društvo je narednih nedelju dana jezdilo afričkim bušom i bilo vrlo uspešno u lovu. Lovna taktika je bila vrlo jednostavna. Kada bi u daljini ugledali divljač koju smo lovili, baki bi se zaustavio, lovci bi otišli da se prikradaju, a ostatak društva bi čekao. Nakon završenog lova baki bi pokupio lovce i utovario odstreljenu divljač, naravno ako bi lov bio uspešan. Ako ne, nastavili bi dalje po istom receptu.

Četvrtog dana lova u Kudubergu ugledali smo ispred nas,  kako gore kruži jato lešinara. Lešinari su se spuštali i podizali pa je bilo očigledno da tamo dole ima neka ranjena ili mrtva životinja. To je bilo na delu farme na kome sam pucao sprinboka, pa smo krenuli da pogledamo o čemu se radi. Marijus je odmah izneo pretpostavku da bi tamo mogli naći sprinbokove ostatke. Kada smo došli lešinari su već odleteli, a mi smo zatekli sveže očišćen kostur sprinboka. Rogovlje je bili izuzetne trofejne vrednosti i odavalo je mužjaka. Činilo se da nema sumnje da sam ipak pronašao svog sprinboka. Sledilo je fotografisanje, a rogovlje sam poneo kao trofej. Nisam ovako zamišljao  pirču o svom prvom afričkom trofeju, ali sam ipak bio zadovoljan jer sam ga imao u rukama. Postojala je naravno sumnja da smo pronašli ostatke nekog drugog sprinboka,  koji je mogao biti plen leoparda, geparda, karakala ili hijene, a ne onoga koga sam ranio svog prvog lovačkog jutra u Africi. Međutim veoma je razložno bilo misliti da je to baš moj sprinbok i ja sam to tako i prihvatio. No priča o mom prvom afričkom trofeju nije bila još završena.

Narednog dana sam ulovio najveću antilopu- ilanda, zlatan trofej i lep lov. Oko kudua sam se malo pomučio, ali je i on uskoro bio na spisku ulovljenih antilopa. Promašio sam dik-dik antilopu i šakala. Brzopleto sam reagovao i divljač je pobegla. Trebalo je da odstrelim još samo impalu. Tragajući za impalama po Kudubergu, pronašli smo sveže tragove leoparda. U jednom klancu je dolazio na pojilište i pored njegovih tragova ugledali smo tragove još jedne afričke mačke, karakala. Marijus i ja smo odmah skovali plan da priredimo noćnu zasedu i pokušamo da se domognemo izuzetnog lovačkog trofeja – jedne od ovih dveju mačaka. U tu svrhu smo postavili plećku ulovljenog kudua kao mamac, neposredno pored pojilišta i izabrali mesto na kome ćemo u sumrak i tokom noći čekati leoparda.

U sumrak smo došli na čeku koju u Africi zovu blajnd. Bili smo opremljeni puškama i lampama za noćni lov. Sumrak u africi vrlo kratko traje i noć nastupa mnogo brže nego u našim evropskim krajevima. Noć bez mesečine je neobično tamna i zaista se ne vidi prst pred nosom. Ali zato se neprestano čuju zvuci savane u kojoj pravi život počinje tek noću i ustvari  se više odvija noću nego danju. Sve to izgleda vrlo neobično i nestvarno. Iako sam proveo stotine noći u šumama i stepama umerenog pojasa, noć u savani je ostavila na mene poseban nezaboravan utisak.

Želeo sam iznad svega da se pojavi leopard iako sam bio svestan da u takvom lovu postoji rizik za lovca. Naše čeke su tako bile postavljene da bi leopard prošao samo na petnaestak metara od nas pa nije smelo biti nikakve greške. Odmah po dolasku na mesto čekanja Marijus i ja smo prestali da razgovaramo i bili smo potpuno mirni i nepokretni. To nije lako, naročito ako treba provesti nekoliko sati u takvom stanju. Pažljivo smo osluškivali svaki šum koji je dopirao do našeg uha. Nije lako čuti gipkog leoparda koji se kreće svojim mekim krznenim šapama anatomski građenim za nečujno prikradanje. Bio sam potpuno opušten. Posmatrao sam nebo iznad mene. Vedra noć, čist vazduh i totalna pomračina su učinili svoje. Nebo je bilo savršeno lepo. Hiljade zvezda, od sjajnih do jedva vidljivih, bile su kao prosute po njemu. Sredinom neba protezao se Mlečni put, a nisko iznad zapadnog horizonta je stajao Veliki Magelanov oblak. Uživao sam gledajući tu galaksiju, pratioca Mlečnog puta, koja se ne vidi sa severne zemljine hemisfere. Gore iznad naših glava plamtele su sjajne zvezde sazvežđa Južnog krsta i Kentaura. Sjaj zvezda je bio miran bez mnogo treperenja što je govorilo o stabilnoj atmosferi. Pomislio sam kako je zaista tačno ono što sam negde pročitao da je južno nebo bogatije zvezdama nego severno. Toliko sam se zagledao u tamnu dubinu neba da sam potpuno zaboravio gde se nalazim i duboko udahnuo. Verovatno sam bio bučan prilikom izdisaja jer  me je Marijus lagano gurnuo laktom radi upozorenja da budem tiši. Čekali smo leoparda do iza ponoći, a zatim smo se nečujno udaljili i vratili na spavanje. Trebalo je sutra rano krenuti u lov na impale. Nismo imali sreće sa leopardom, ali sam se nadao da će biti još prilika za lov na ovu prelepu mačku.

Ujutro smo nakon jutarnje kafe Marijus i ja sami krenuli u lov na impale. Prethodnih dana smo nekoliko puta kretali ka malom krdu koje smo ugledali, ali su nas uvek osetile i pobegle. Zato smo ostavili celo društvo da se odmara na farmi, a nas dvojica krenuli pešice, kako bi pravili što manju buku. Predstojalo nam je par kilometara pešačenja i posle otprilike sat vremena smo ugledali, na jednom proplanku prošaranom žbunjem, krdo od 6-7 antilopa. Među njima je bio zreo mužjak sa lepim trofejnim rogovima. Počeli smo da se prikradamo sagnutih glava i povijenih leđa. Zastajali smo svakih dvadesetak metara i posmatrali krdo. Prišli smo mu na stopedeset metara, razdaljinu sa koje se može uspešno pucati. Zalegao sam iza žbuna i tražio mesto da oslonim pušku, kada ugledah antilope kako trče punim trkom suprotno od nas. Bio sam iznenađen i razočaran. Nije mi bilo jasno kako su nas otkrile. Pogledao sam Marijusa, koji nije bio ništa manje zbunjen od mene, kako odmahuje glavom. Za prepodne je lov na impale bio završen. Pošli smo nazad,  ručnom radio stanicom smo pozvali da dođu po nas bakijem. Počeo sam da dobijam kompleks od impala. Lov na njih nije trebao biti ništa teži od lova na ostale antilope, koje sam relativno lako odstrelio u prethodnih nekoliko dana. Imao sam na raspolaganju još dosta vremena za lov u Kudubergu, ali smo u međuvremenu  skovali plan da zadnjih par dana putujemo i pogledamo još neke delove Namibije. Zato mi se žurilo da okončam lov i pošto mi to nije polazilo za rukom bio sam sve nervozniji i nervozniji.

Poslepodnevni lov na impale je takođe bio neuspešan. Opet smo  krenuli bakijem u potragu i relativno ih brzo uočili. Marijus i ja smo im se ponovo prikradali i one su nam ponovo pobegle. Uveče sam odlučio da pozovem boginju lova u pomoć. Iako sam hrišćanin, što će reći da verujem u jednog boga, ja sam oduvek cenio antičku mitologiju. Boginja lova Artemis je bila moja omiljena boginja i izuzetno sam poštovao i cenio njen kult. Uvek sam sa sobom nosio jedan mali kamen koji sam doneo prilikom posete ostatacima njenog hrama u Efesu, u Maloj Aziji. Taj kamen je bio moja lovačka amajlija. Držao sam ga u metalnom peharu, na čijem je vrhu bila mala statua boginje Artemis kako ide u lov sa psom, koji se nalazio na vitrini iznad mog pisaćeg stola. Kada bih se pripremao za neki značajniji lov, uzimao bih kamen u ruku i zamolio moćnu boginju da mi se umilostivi i pomogne mi da uspešno lovim. Ovaj moj paganski obred se puno puta pokazao kao vrlo delotvoran i ja sam vremenom usvojio ovakav način ponašanja. Obredni kamen sam poneo sa sobom u Afriku, pa sam sada pomoću njega zatražio pomoć moćne boginje lova.

Sutra ujutro smo krenuli sa bakijem u lov na impale. Uokolini farme su bila dva krda, jedno veće i jedno manje. Uočili smo vrlo brzo manje krdo, Marijus i ja smo sišli sa bakija i počeli da se prikradamo. Rekao sam mu da hoću da pucam sa dvesta metara, kako bih smanjio šansu da nas impale ponovo osete. On se složio sa mnom i uskoro smo došli na ivicu proplanka. Na njegovoj drugoj strani, iza onižeg žbunja pasle su impale. Po njihovom ponašanju smo znali  da nas nisu još osetile. Duvao je vetar promenljivog pravca pa sam morao brzo delovati, jer neće proći mnogo vremena dok nas ne dobiju u nos i pobegnu. Legao sam, naslonio pušku na uzvišenje na zemlji i nanišanio. Nisam vidio glavu i vrat mužjaka, već samo od pola leđa na gore. Nanišanio sam u kičmu i opalio. Mužjak se propeo gore usled pogotka i potrčao, a zatim posle par metara pao mrtav. Marijus mi je česitao i radio vezom javio posadi bakija da dođu da se fotografišemo i utovarimo lovinu.

Uskoro smo ugledali baki kako se približava. Videli su mene i Marijusa i krenuli ka nama. Kada su se približili skrenuli su dvadesetak metara od nas i stali. Pozvao sam ih da dođu sasvim do nas, kao bi kukom za utovar podigli mužjaka na prikolicu, ali su oni pokazivali na nešto u travi. Marijus i ja smo prišli i na zaprepašćenje ugledali ženku impale kako leži u travi mrtva. Imala je ulaznu ranu tačno u slepoočnicu. Objašnjenje je moglo biti samo jedno; metak kojim sam pogodio mužjaka je proleteo kroz njega tj. rikošetirao od kičme i jedan njegov deo je pogodio ženku. Ovako nešto se dešava u lovu, istina vrlo retko, ali ja nisam bio srećan zbog toga. Bilo mi je žao ženke koja je nepotrebno stradala.

Sam kraj lova u Kudubergu je doneo nesvakidašnji rasplet događaja oko ranjenog pa tobože nađenog springboka. Predposlednji dan lova smo se vozili kroz savanu. Atmosfera u bakiju je bila odlična. Išli smo u rutinski obilazak lovišta, bez konkretnog cilja. Ukoliko se ukaže neka povoljna prilika da se odstreli još jedna vrsta antilope, nećemo je propustiti. Ukoliko takve prilike ne bude, ništa zato, zadovoljni smo dosadašnjim učinkom. Oko deset sati prepodne, kada se sunce već diglo visoko i jutarnja izmaglica počela da nestaje, ugledali smo usamljenog sprinboka na tristo metara ispred nas. Išao je polagano peskovitim putem. Marijus ga je pogledao dvogledom i odmah uočio da hramlje. Kazao je Feliksu da nastavi polako da prati sprinboka, a meni da se pripremim da pucam. Približili smo se sprinboku na dvesto metara, ali je on i dalje išao putem, bez žurbe. Povremeno se okretao, ali nije bežao. Sada se i golim okom videlo da hramlje. Crv sumnje se javio u meni da je to ustvari sprinbok koga sam prvog dana ranio. Prišli smo mu na sto metara, on se osvrnuo i pokušao da potrči, ali bez uspeha. Prednja desna noga mu je beživotno visila, a preostale tri noge mu nisu bile dovoljne da potrči većom brzinom. Verovatno ga je u tome sprečavao bol koji mu je zadavala povređena noga. Osetio sam potrebu da pucam i prekinem agoniju u kojoj se nalazi ranjena divljač. Bio sam siguran da je to upravo moj sprinbok i da mu moram prekratiti muke koje sam mu zadao, koje ga muče i iscrpljuju već čitavih nedelju dana.

Pucao sam precizno, pravo u srce. Sprinbok je pao i ostao na mestu mrtav. Velika tuga me je obuzela. Prišli smo truplu i videli kako je gornji deo prednje desne noge razmrskan, a noga se držala na koži i krznu. Marijus je bio siguran da je to upravo onaj sprinbok koga sam ja pogodio još prvog dana lova. Trebalo je da prođe nedelju dana pa da se taj lov okonča. Lokacija na kojoj sam prvi put ranio sprinboka je bila nekoliko kilometara dalje. On je zaostao iz krda i lutao sam mučeći se sa svojom nogom. Bila mu je sudbina da skonča od mog metka. Moja sudbina je bila da nađem svoju lovinu i završim lov. Prišao sam svom sprinboku i pomilovao ga. Tada je počeo da se otvara gornji deo  krzna, tačno uz tamnu prugu koja se prostire duž sprinbokovih leđa. Iako sam znao za tu neuobičajenu pojavu koju pokazuju ove prelepe afričke gazele, shvatio sam otvaranje krzna veoma lično. Milovao sam ga po krznu, a iz njega se pružao prekrasan miris. Oči su mi bile pune suza. Milostiva boginja Artemis mi je vratila mog springboka.

 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here